Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo

Croatian Heraldic and Vexillological Association

Prilog Mateje Brstilo Rešetar u »Vijencu«

Ivan Bojničić: "Der Adel von Kroatien und Slavonien", Verlag von Bauer und Raspe, Nürnberg, 1899.

Ivan Bojničić: “Der Adel von Kroatien und Slavonien”, Verlag von Bauer und Raspe, Nürnberg, 1899.

U uglednom književnom listu za kulturu, umjetnost i znanost Matice hrvatske »Vijenac«, broj 385 od 4. prosinca 2008. godine objavljen je prilog Mateje Brstilo Rešetar u rubrici Znanost pod naslovom »Svjedočanstva ratova s Turcima«. Članak ovdje prenosimo u cijelosti.


Svjedočanstva ratova s Turcima

Pri proučavanju grbova s temom ratovanja s Osmanlijama te općenito plemstva s područja Hrvatske i Slavonije grbovnik povjesničara i arhivista Ivana pl. Bojničića Der Adel von Kroatien und Slavonien (1899) nezaobilazna je i do danas jedina sveobuhvatna literatura.

Izdvajanjem grbova s likom Turčina i simbola koji ga utjelovljuju te njihovom heraldičkom i likovnom analizom, kao i analizom povijesnih i genealoških podataka nositelja grba, dolazi se do rezultata koji nam svjedoče o procesu dodjeljivanja grbova vojno zapovjednom stanovništvu Hrvatsko-slavonske vojne krajine od strane Habsburgovaca. Naslove i grbove stjecali su na temelju zasluga u ratovima protiv Osmanlija od druge polovice 15. do druge polovice 19. stoljeća.

Grbova s prikazom Turčina bilo je najmanje u 15. i početkom 16. stoljeća. To je ujedno doba početnog organiziranja vojno-obrambenog pojasa prema Osmanlijama započeta od kralja Matijaša Korvina. Novoga vojnog plemstva bilo je sasvim malo jer su teret obrane Kraljevstva još nosile hrvatske velikaške obitelji. Proces dodjeljivanja plemićkih titula i grbova u koje su se počeli upletati simboli preneseni sa zbilje ratišta počeli su se učestalo javljati tek od sredine 16. stoljeća, a potom i cijelo 17. stoljeće (napose na njegovu kraju). Vrhunac dodjele naslova odvijao se u 18. stoljeću za vrijeme apsolutističkih vladara. Nakon što je minula osmanlijska opasnost i razlog postojanja Vojne krajine kao srednjoeuropskoga obrambenog pojasa, ona je postala neiscrpan izvor prihoda i besplatne vojne sile kojom se Habsburška Monarhija koristila na mnogim europskim ratištima radi obrane svojih dinastičkih i državnih interesa. Zbog novih ratovanja povećavao se i postotak plemstva vojnoga podrijetla.

Pored grbova podijeljenih vojnom sloju stanovništva susrećemo i grbove osoba koje su obavljale visoke upravno administrativne poslove unutar Vojne krajine, a koji su se pojavili kao posljedica njezinih brojnih reformi unutar 18. stoljeća.

Ti su plemići postali prethodnica svih slojeva plemstva koje se poslije pojavilo na području Hrvatsko-slavonske vojne krajine pa čak i nakon njezina razvojačenja potkraj 19. stoljeća. Taj društveni proces zacrtao je razvoj hrvatskoga društva sve do početaka 20. stoljeća odnosno kraja Prvoga svjetskoga rata, kada raspadom Austro-Ugarske Monarhije prestaje dodjela plemićkih naslova.

Simboli neprijatelja koji se pojavljuju u grbovima vrlo su specifični. Bojničićevo blazoniranje omogućava nam njihovo izdvajanje, klasifikaciju, a potom i određivanje posebne tipologije pojavljivanja lika Turčina kao grbovnog simbola od kojih ćemo navesti samo nekoliko primjera. Kao ljudski lik Turčin je najčešće prikazan kako kleči, ponekad pognute glave ispod sablje ili kako moli za milost. Nerijetko biva zauzlan ili leži mrtav odsječene krvave glave do nogu graničara. Odjeven je u dimije ili šalvare te kaftan (dugi haljetak), a na glavi ima turban (sa ili bez zataknuta pera). Od dijelova tijela na grbovima je najzastupljenija odsječena turska glava – ćelava s perčinom i zašiljenim dugim brkovima, ponekad prikazana s turbanom ili bez njega. Najčešće je nataknuta na sablju, mač ili koplje, probodena strijelom ili nagažena, a na velikom broju grbova za perčin je drži krajišnik, lav ili neka duga životinja. Turski topuz, koplje, štit, tűg i turska zastava samo su neki od simbola koji aludiraju na neprijatelja.
Zanimljivo je i pojavljivanje lika hrvatskoga graničara kao grbovnog simbola u kombinaciji sa simbolima neprijatelja. Povijesna i likovna analiza omogućuje tipiziranje lika graničara – od oklopnika koji se javlja na najranijim grbovima pa sve do uniformiranog vojnika (husara), koji se javlja kao posljedica brojnih vladarskih reformi unutar 18. stoljeća i pretvaranja krajiške u regularnu vojsku sposobnu za ratovanja po brojnim europskim ratištima.
Posebna su kategorija grbovi koji nemaju karakteristični lik neprijatelja. Njihovo se značenje ne da iščitati samo iz simbola, nego se pri njihovu analiziranju i interpretaciji uz Bojničića svakako moraju konzultirati i izvori. Uglavnom su to grbovi sa simboličnim prizorima koji nose spomen na obranu važnih uporišta, imanja i utvrda te grbovi sa simbolima mira dodijeljenim nakon mirovnih ugovora.

Stručna analiza Bojničićeva grbovnika jasno nas navodi na zaključak o postojanju posebnoga heraldičkog nazivlja vezana uz problematiku ratovanja s Osmanlijama. Upijajući elemente svakodnevne ratne zbilje i pretvarajući ih u simbole kao glavne tvorbene elemente, grb je prvorazredno svjedočanstvo i medij putem kojega se prošlost s velikim vremenskim odmakom svaki put nanovo aktualizira u sadašnjosti. U tom pogledu, od neopisive su važnosti dodatna istraživanja i rad na izvorima koji bi hrvatskoj heraldici jasnije odredili terminologiju, a potom i obogatili njezino nazivlje s temom ratovanja s Osmanlijama.

Matea Brstilo-Rešetar


Preneseno sa Matea Brstilo-Rešetar: »Svjedočanstva ratova s Turcima«, Vijenac, br. 385, 4. 12. 2008.

Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo je član međunarodnih udruga | The Croatian Heraldic and Vexillological Association is a member of
FIAV (La Fédération Internationale des Associations Vexillologiques) & CIGH (La Confédération Internationale de Généalogie et d'Héraldique)
HGZD 2006